петак, 20. јун 2014.

Samo je jedan kutak svemira koji možete popraviti a to ste vi sami

Kutak, mesto za koje samo mi znamo, gde se osećamo najprijatnije, najopuštenije, mesto koje mi sami najbolje poznajemo. Mnogi bi rekli da je to soba, ili neki određeni prostor u prirodi za koji mislimo da samo znamo gde se nalazi, ali kutak gde najčešće odlazimo da bismo razmišljali jeste naša duša, naše misli. To mesto niko ne poznaje bolje od nas samih, uvek se povlačimo u sebe i svoje misli kada želimo da razmislimo o stavrima za koje smo ili zabrinuti, ili o stvarima koje želimo popraviti, našim postupcima ili možda čak i planovima. To je taj neki naš svemir, kutak u svemiru.
Promene su dobra stvar, normalno je da čovek u određenom momentu shvati nešto i promeni svoj stav, jer čovek koji ne menja svoje stavove nije ljudsko biće, već običan spomenik ili skulptura bića. Da bismo promenili svoj stav potrebno je da saslušamo stavove oko sebe, misli ljudi oko nas, a onda se povući u sebe i analizirati svaku misao koju smo čuli i koja se sada nalazi u svemiru oko nas. Često uz pomoć razgovora sa nama bliskim osobama dolazimo do shvatanja svojih grešaka. Čovek se menja kroz vreme, postaje sve zreliji i njegove misli su drugačije, jer ako se ne menjamo, mi i ne rastemo, a ako ne rastemo onda i ne živimo. Kroz život dosta učimo, pa često i iskustvo govori iz nas. Iskustvo je nešto što nam niko ne može oduzeti, nešto jedinstveno što svaki čovek ima, i nijedno nije isto. Obično su naši dalji postupci koje činimo zasnovani na sopstvenom, prethodnom iskustvu. Međutim, poznavanje samoga sebe je važan uvod u menjanje samoga sebe. Da bismo promenili išta, moramo znati šta želimo, a šta ne, zagledati duboko u sebe i svoje osećaje. Jedino mi poznajemo osećanja koja posedujemo, jedino mi znamo kako nam je bilo dok nismo došli do ovde gde smo sada, p tako jedino mi sami znamo šta treba promeniti i kako nastaviti dalje. Ono što ostavljamo iza sebe je deo nas samih, treba umreti za jedan život da bi se ušlo u drugi, zato su sve promene tužne, ali bez promena nema ni napretka. Ukoliko nam se nešto ne sviđa i to ne možemo promeniti, postavimo se drugačije. Nećemo se žaliti i prihvatićemo to tako kako jeste i ići dalje u skladu sa tim. Dešava se da danas učinimo ono što smo i pre deset godina, misleći da će ovoga puta biti bolje, ali postoji velika mogućnost da to činimo pogrešno. Ljudi koji povremeno svrate u naš život i sude o našim postupcima, ne poznajući naše osećaje, savetuju nas da uradimo ovo ili ono, nismo trebali tako već onako. Šta ti ljudi znaju kako je sve to stvarno bilo, oni nam ne mogu pomoći iz raloga što nisu bili na našem mestu i nisu osetili ono što smo mi. Svaki čovek je jedinka za sebe. Ako želimo pomoći sebi, sami ćemo to uraditi, bez ičije pomoći. Svaka osoba ima osećanja koja je jednom doživela iz određene situacije koja joj se tokom života dogodila, a nijedno biće ne može doživeti na isti način istu stvar. Ljudi nisu savršeni i svako greši, pa tako teži i tome da se popravi i ispravi svoje greške. Priroda je jedino što je puno, skladno. Mesec je pun ali naše oči nisu. Svako ispravlja svoju grešku jer ju je on i stvorio, ljudi mogu pričati ali sebi samo mi sami možemo pomoći. Samo je jedan kutak svemira, samo je jedno mesto na koje možemo otići i jedno jedino mesto koje mi sami najbolje poznajemo a to je naša duša. Svaki problem rešavamo sami, drugi nisu mi da sude i govore nam kako treba, jedina osoba koja nam može pomoći da popravimo naše greške smo mi sami.



Mesec je pun. Naše oči nisu.

Postoje stvari u životu koje su cele, ispunjene. Stvari koje izgledaju savršeno iz bilo kod ugla, ali stvari na koje svako drugačije gleda. Ispunjenost, savršenost, svi kažu da takve stvari ne postoje. Zagledajmo se u mesec, on je pun. Naravno, ne uvek. Svako ko ga pogleda iz bilo kod ugla, bilo to sa strane, kada je on na pola, ili kada nam se prikazuje tamo gore, na nebu, u celosti, izgleda tako ispunjeno. Zagledajmo se u prirodu koju on obasjava u večernjim satima, sve one šume, livade, pašnjake, mora, planine... Sve izgleda tako lepo, da ne možemo naći manu, tada našim očima vidimo savršenstvo, vidimo jedan sklad boja, ali svaki čovek će na to gledati iz drugačije perspektive.
Gledajući prirodu čovek shvata da postoji nešto bez mana, nešto što nema greške, nešto skladno i lepo. Gledajući sebe čovek će uvideti da mu fale određene stvari. U ljudskoj prirodi je da uvek teži nečem jačem, lepšem, boljem. To je pokretač napretka, razvitaka civilizacije, težnje ka savršenstvu.
Iz ljudske različitosti, porekla, vaspitanja, obrazovanja, raspoloženja, osećanja,...proisticu drugačiji pogledi na svet. Istu stvar će ljudi različito videti i shvatiti. Obrazovan čovek će prepoznati vrednost umetničkog dela dok će neko bez dovoljnog znanja videti lepotu istog, ali na drugačiji nacin. Istu stvar će različiti ljudi doživljavati na drugačiji i tumačiti na određeni, svoj način.
Slušajući i posmatrajući druge ljude čovek uočava razliku izmedju mišljenja, pronalazi svoje greške, i koriguje svoje misli. Razmišljajući o tuđim iskustvima pokušaće da izbegne njihove greške i time težiti ka boljem. Na taj način se osoba usavršava i otvara oči. Gledajući prirodu i njen sam sklad, kao i povezanost sa životinjama, doznaje da ispunjenost postoji, samo treba pronaći put.
Otvorenim srcem, umom i očima može se na pravi način doživeti misterija lepote života. Nefleksibilnoj osobi će muzika koju neko sluša delovati kao buka, ali ukoliko zastane, razmisli i pokusa da razume, možda će u njoj uvideti melodičnost, pa čak i lepotu.
Priroda je nešto lepo, nešto što se treba sačuvati, mesto koje nas ispunjava, koje nam daje osećaj slobode. Ispunjava naše oči svojom lepotom, a duši daje potpun mir. Ona je nezavisna, stara se sama o sebi i pomoć joj nije potrebna, tu je da bi pomogla nama i kada nam je teško da nam pokaže da ima nade za bolje, da ako ona može imati određenu uskladjenost, da ju i mi sami možemo pronaći. Pokazuje nam da svako od nas može biti nezavistan, samostalan, da mi ne zavisimo od bilo koga, samo je potrebno volje. Slušajući druge i širom otvorenih očiju ići kroz život, prihvatajući mišljenja drugih ljudi, čovek teži ka nečem skladom i potpunom, teži ka potpunim, prirodnim mirom u duši.